Osnovna škola Franje Serta Bednja

     Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj

POVIJEST ŠKOLSTVA U BEDNJI 

Utemeljenje škole

Prve pisane  podatke o poučavanju i formiranju školstva na području mjesta Bednje  bilježimo u 19. stoljeću. Tijekom cijelog 18. i 19. stoljeća Crkva je imala veliki utjecaj na škole, biskupi su nadzirali cjelokupnu školsku obvezu dok su župnici bili ravnatelji i neposredni nadzornici škola: „škola je župno pučka, patron škole je trakošćansko vlastelinstvo“. Takva situacija zadržala se sve do 1874. g. kada je uprava nad školama došla pod nadležnost države. Službenih podataka do 1875. g. za našu školu nema, a ako je i bilo , izgorjelo je 1870.g. u požaru koji je zahvatio školu.

Od početka 19. st. do 1839. g.  poznata su imena kantora ili orguljaša koji su u sklopu crkve poučavali mušku djecu (Franjo Kolaj, Josip Premzel, Josip Čarko). U rijetkim su se selima, odnosno župama gradile školske zgrade. To su obično bile orguljaške kuće, loše gradnje, vlažne i pokrivene slamom. Orguljaši u Bednji su stanovali u kući koja je stajala na istome mjestu gdje je naknadno sagrađena škola. Zemljište za izgradnju darovalo je 1756. g. trakošćansko vlastelinstvo „da župljani Bednje sagrade stan orguljašu“. S obzirom da je zemljište darovano u 18. st. s pravom možemo pretpostaviti da se počeci podučavanja djece u Bednji vežu uz to stoljeće, ali nema pisanih podataka sve do 19.st. Pod intenzivnim utjecajem Hrvatskog narodnog preporoda 1839. godine utemeljena je pučka škola u Bednji. Nastava je počela u studenome 1839. g., djecu je podučavao orguljaš u župnom dvoru. Potkraj 1839. prvim je učiteljem imenovan Josip Turčinović. Podučavao je 40 učenika od 12 do 14 godina. Početna knjiga naziva ABC bila je dvojezična: na njemačkom i hrvatskom jeziku. Uz vjeronauk se učio tzv. trivij: čitanje, pisanje i računstvo. Siromaštvo i nerazvijenost sela, te težak život kmetova činili su seosko stanovništvo nezainteresiranim za školovanje djece. Nastava je počinjala u mjesecu studenome. Prvoproljetni ispit održavao se u ožujku ili travnju, te drugoproljetni ispit u kolovozu.                           

Brojnost učenika je varirala, veliki broj učenika  ostao je neispitan „zbog slabog ili nikakvog polaženja škole“. Česti nedolasci bili su najčešće uzrokom roditeljske nebrige, hladnim zimama, poplavama, epidemijama „koza-boginja“, hripavca, difterije, boginja, španjolske groznice, griže, influencije, ospica, šarlaha, sušice, ratova. Osim bolesti koje su bile vrlo česte, javljali su se problemi koji proizlaze iz uživanje alkohola u djece školske dobi: „...opažena je mrtvilost i tupost u djece, a to dolazi od uživanja alkohola.“U periodu od osnutka škole do kraja 19. stoljeća poznata su nam imena učitelja i učiteljica koji su službovali na Bednji: Franjo Kašaj, Norberto Ježek , Miroslav Gugšvert, Ivan Bakliža , Franjo Fristacki,  Dragutin Radoboj, Franjo Sert, Zora Žepićeva, Ljudmila Lizičareva, Miroslava Bartolec, Margareta Jambrač, Milica Gužvinec, Marija Gužvinec. Godine 1870. , 13./14. srpnja u noći, grom je udario u školu i potpuno je izgorjela: ...“škola je bila prizemnica, drvena i pokrivena slamom, osim školske sobe imala je još 4 prostorije i dvoja vrata- prema zapadu i prema crkvi...“.  Škola je imala jednu prostoriju za učenje, a za učitelja dvije sobe. Za održavanje škole zaduženi su trakošćansko vlastelinstvo i općina.  Dana 24.7.1876. postavljen je temeljni kamen novoj školskoj zgradi.

Početak četverorazredne nastave

Školske godine 1876.-1877. formiran je 4. razred.  18. studenog 1877. „slavila se posveta noviozgrađene krasne škole“. Franjo Sert povodom toga događaja u Spomenici škole zapisao je slijedeće: „Da Bog dao, stajao taj hram prosvjete decenije i decenije, te si mladež bednjanska u njem plemenila um i srce svoje! I onim dičnim muževom, koji najviše nastojahu, da se tako velebna škola sagradila, bila čast i slava po sve vjeke!“

1. svibnja 1884.  otvorena je djevojačka škola u kojoj je podučavala prva učiteljica Zora Žepićeva. Godine 1888. spojene su dječačka i djevojačka škola u „obospolnu“,  te je učitelj podučavao treći i četvrti razred, a učiteljica prvi i drugi. Odlukom odsjeka za bogoštovlje i nastavu od 1890. g. nastava počinje 1. listopada i traje do 31. srpnja iduće godine. Od 1892. g.  uveden je novi predmet- gimnastika. Uz obavezne predmete učenici su bili podučavani u košaraštvu i svilarstvu. Od školske godine 1896./1897. nastava je počinjala 1.rujna, a završavala krajem mjeseca lipnja naredne godine. Školske godine 1898./1899. bilježimo podatke o upisanom petom razredu kojeg je pohađalo 19 dječaka i 9 djevojčica. Tijekom školske godine 1901./1902. škola je bila renovirana, popravljeni su prozori, krovište, podovi, klupe, žlijebovi, postavljena je nova zemljana peć, obojana su sva vrata i prozori, „...vanjski zidovi su dva puta bijelo obojani, a treći puta modrikastom bojom“. Početkom šk.god.1913./1914. uvedeno je podučavanje odraslih u pisanju i čitanju, koje je provodio redovni učitelj u vremenu od 7-9 sati ujutro.

Brojnost učenika

U razdoblju od 1874.-1918. broj učenika je rastao i smanjivao se:

Prvi svjetski rat (1914.-1918.)

Zbog ratnih prilika prestala se održavati nastava za odrasle i ponavljače (opetovnica). Učenici, učitelji i mještani sakupljali su kovine za potrebe vojske, pleli slamnate pletenice, izrađivali vreće za pijesak potrebne vojsci. U školi se također pripremala topla odjeća za vojnike, sakupljalo kupinovo lišće za pravljenje čaja vojnicima. Sakupljane su vuna, šiške i kaučuk pa čak i knjige za vojničke čitaonice. Polaženje škole bilo je zbog ratnih prilika često prekidano, a u školi su provođene mjere štednje ogrijevnim i rasvjetnim materijalom. Učestale su bile epidemije zaraznih bolesti poput boginja, pogotovo krajem rata i nakon njega - španjolska gripa (groznica) i griža. Nakon rata učitelj Franjo Sert i sam je obolio od španjolske gripe.

Razdoblje između dva svjetska rata (1918.-1939.)

Zbog većeg broja učenika, za potrebe održavanja nastave, uređena je jedna prostorija u dvorcu Sajčevo, koju je ustupila uprava vlastelinstva Trakošćan. Nastava se počela održavati od 1920. godine, a učenike prvog razreda podučavala je učiteljica Milica Marinković.  U srpnju 1922. godine umirovljen je učitelj Franjo Sert nakon 32 godine i 10 mjeseci boravka i poučavanja u Bednji. Zbog velikog doprinosa školstvu Bednje, današnja škola nosi njegovo ime. Dolaskom novoga učitelja-ravnatelja Aleksandra Rubeše, saznajemo iz dokumenata da je škola potpuno zapuštena te premala za tako veliki broj djece. Od 1926. godine u školi su zaposlena tri učitelja, no podataka o broju učenika nažalost nema. Sa 1927. godinom formiran je i šesti razred. U navedenom periodu djeca često obolijevaju te je škola zatvorena- ospice, svrab, gliste i šarlah. Godine 1929. otvorena su dva odjeljenja u školi Pleš- Trakošćanu.  Tijekom 1932. dolazak prvog telefona, a 1933./1934. i vodovoda u Bednju i u školu. Učenici su tijekom navedenog perioda redovito podučavani higijeni,  u sklopu škole djelovala je školska kuhinja (doručak i ručak), osnovana je Narodna knjižnica i čitaonica (1934.). Tijekom 1930-ih učitelji –ravnatelji pokušavali su uložiti sredstva u obnovu Sajčeva za potrebe nastave, te nabavu potrebnih nastavnih sredstava. Tijekom 1938. uspješno je promijenjen krov na obje školske zgrade, te je započela izgradnja škole u Prebukovju. Dakle, nastava se odvijala u dvije školske zgrade sa sedam učionica i osam odjeljenja (četiri muška i četiri ženska). Nastavu je bilo teško održavati zbog velikog broja učenika u razredu i nedostatka prostora. Godine 1939. slavljena je 100. obljetnica školstva u Bednji, no proslava, iako je bila svečana, nije sakrila siromaštvo, skupoću i neimaštinu prvih ratnih godina. Prilikom tog događaja otkrivena je spomen ploča zaslužnom bednjanskom učitelju Franji Sertu i postavljena na školu.

Drugi svjetski rat (1939.-1945.)

Formiranjem autonomne Banovine Hrvatske 1939. g. nekoliko dana pred početak Drugog svjetskog rata, prilike u Bednji postaju sve teže. Pojavila se velika skupoća i nestašica namirnica, a zbog nezapamćene duge i hladne zime zavladali su glad i siromaštvo. Škola u tom razdoblju ne radi redovito zbog odlaska nastavnika na vojnu obuku, čestih promjena učitelja, duge i hladne zime, velikog siromaštva stanovnika i naravno, ratnih prilika. U spomenici škole zabilježen je podatak da se tijekom 1941./1942. iz Bednje „... iselilo mnogo naroda“, no ne navodi se iz točno kojih razloga- možemo pretpostaviti iz političkih i ekonomskih. U zimskome periodu nastava nije održavana zbog nedolaska djece koja je povezana s nestašicom odjeće i obuće. Tijekom školske godine 1942./1943. nema zapisanih podataka u Spomenici, pretpostavljamo zbog ratnog stanja i odlaska učitelja u rat. Podaci koji su zabilježeni nakon završetka rata govore o čestim borbama i u samom mjestu Bednja: „...tako da su djeca često i pod hicima dolazila u školu...“ . Tijekom sukoba stradale su i školske zgrade, posebno zgrada na Sajčevu u kojoj su 1945. vođene borbe. Nakon rata počelo se raditi na dovršenju škole u Prebukovju te je ista otvorena 1945.g. a posvetio ju je župnik Antun Rogani. Otvorenjem ove škole smanjen je broj učenika u Bednji za 150.

Od  1945. do danas

Godine 1946. otovrena je u Bednji sedmogodišnja škola, a dužna su je bila polaziti sva djeca do navršene 15-te godine. U više razrede mogla su se upisati i djeca iz susjednih škola koje su bile četeverorazredne (Pleš, Prebukovje, Vrbno). Tijekom školske godine 1950./1951. formirano je u Bednji osmogodišnje školovanje, koje je prisutno sve do danas u osnovnoškolskom sustavu Republike Hrvatske. Sadašnja školska zgrada (danas stari dio) izgrađena je i otvorena 25. veljače 1972. godine. Tijekom godina, kako se samanjivao broj učenika, škole u Pleši i Prebukovju su zatvorene i prepuštene zubu vremena, osim  škole u Vrbnu koja i danas funkcionira. Dapače, godine 2005. svečano je otvorena nova škola, koja je danas područna škola Osnovne škole Franje Serta u Bednji.

 U rujnu 2006. godine svečano je položen kamen temeljac za dogradnju škole u Bednji, a novi dio otvoren je 19. siječnja 2007. Dogradnjom škole dobivene su četiri učionice, napravljeni novi sanitarni čvorovi te prostorije za učitelje.

Istražila i pripremila:  Danijela Ciglar, prof. povijesti i etnologije

Siječanj, 2011.