Osnovna škola Franje Serta Bednja

     Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj

                              

            

Prašo

 

Zbujdi sum sa rune vjutre

dabre znul sum koj ja gnjes.

Dašlji su num vač berauči.

muoro sum sa pežuriti

iti prašu ja sležiti.

 

Pe gerice sa kričole:

„Kunto! Kunto!!!“

Sauki grazdek štarni ne šibe vijsi

Z por minut f bijegnju ja bijl.

Pričalji sma prašoti.

Prašu praf sum nestijsko.

Det kriči: „Vnukek muoj, još! Još!“

Jo sum go peslušol,

i još balja zetagnul.

Deskica pričala su pukoti.

Rezletijelo sa prašo!

Det ja duknu.

Hitil klebuk ne pad.

Pričal ja gundroti

i mana ze sa kriviti.

Zlacol sum sa.

Pe keruze mu pebijegel.

Ne nojža sum sa skril.

Zvljijekel stauru hermuniku

i zeijgrol jadnu ze dedo Miško.

Alji čulo ma susedo Štefa.

Pe luojtre spijentrolo sa k manje

kok stauri mauček.

Netagnulo ma prof ze vuhe.

 

Petožil sum sa dedu Mišku i sa mu pevedol.

Jan čos ja gruntol

 i denasel žobu

da ju dijenam nje ne špumpet.

 

Pred večar sa čul Štefin krič.

„Netegni si žabu za vuhe!“

acpeji ebluko rakel ja det.

Dek sma mij bedestuoča speljijevolji,

uočo ja prašu sluoži

i ves pasel ja sum zbavil.

Marin Smrečki, 8.b

 

 

 

 

 

Paranoja

 

Tuj ja???

Ak go vijdim, gatevo sum.

Zmisljiti go namram.

A en - frt ja tuj,

negde … ne zidu mam.

Dasat nuogi širem ja rezvljekel,

černi, fljetni vraug.

Ko do dijelom?

V koutu se stiščem. Žmerim.

Koplja znuojo pe ebrazu sa vljijevoju.

Z papuču do mule vudrim?

Marti bo nestol!

 

Nekratke nestoune. Sauki pot.

Otprem juoke. Krotki mir.

Vač nuovega ne drugemu zidu vijdim.

Štarča!!!

Do maklu zemam?

Duljeke ja! V drugemu koutu soube.

Ne znum vač koj de nepravim!

Mo braučo bi maglji mule i kavaliri biti,

pa tega pauko z mago zijdo meknuti!

Boužo! Ivek!

Vijdim ga!

Tuj ja!!!

Marija Drač, 6.b

 

 

 

 

 

Bauro i Jouna

 

Nošla su sa pred mu hijžu gljij

ta boba dvje,

a jadno drougu zmisljiti namra.

Ali dek bi sa zešla,

na bi znula stauti klepetoti.

Furt bi neštarnu temu nošla

i klepetola ko dek ja prije sused Juožo

kuosu klapo.

A jo ih skrijti peslušom:

„Tije ti na, Juno mo drogo, pemagel.

Rojši bi rouku v žerauvku perinul!“

„Ja ti ja tok ja i ne tuo sma, Bauro, dašlji

do sa ni susedi namraju videti.

No rači tij, Bauro, manje koj ti mijsljiš

kok mara tou tum susedev diječek tok zlačesti biti?

Si ti čaulo kok ja an neštarni dijen krijčol?!

Tok sa hudi ko juorek dijelo.“

„Nič ti, Jouno, dabrego s taga diječa na,

an bi sume svago pijeso šato

i pe huste hojil.

Čisti njagev uočo!“

„A njagevi prijotelji su ijste tokvi!

Trebalo si tij, Bauro mo, videti

kok su uoni zaj jaden dijen

susedu breskva krolji.

A ja - sa sum vijdlo! Sa!

Enu loptu pe trauve netirovoju

te pak su žajni po nemuju koj piti

te mu breskva jiju.“

„Bagek, peglač kuljike ja vač vur!

Jouna, jo ti sa vač namram spemijnoti.

Muorom iti dime jesti zgeteviti!“

„Alji vijdima sa nos dvje izde jutre.

Bauro, dojaš ne kauvu!“

 

A jo sum tuo sa peslušol.

I duge si gruntol.

Nijsum sa megel s tijemi riječimi pemijriti.

Ta dvje nič druge ne dijeloju,

nek sume egevorjoju.

Idam rojši svajimi prijauteljimi

neštarnu nuovu bedastuoču smisljiti

i te ju i realjizirati.

Pak ne bu me Baure i Joune ni jutre dasadne.

 

Marin Smrečki, 7.b

PŠ Josipa Jedvaja Vrbno

Mentorica: Vesna Funda Štefanek

 

    

Koj su rakli noši stouri

 

Num su rakli noši stouri

do su uoni bili mouli,

do su krova pausli.

Rakli su num do su droč

pljeli z rukumi.

Gnjes tuo vač tok nie,

furt sume buljima f ta telefuona

štari num juoči kvora.

Gnjes sume čipsa po čukuloda

znouma jesti,

a na bi šteli jobuke

z drievo pejesti.

Raklo ja manje mo bobo:

„Gnjes su ti si nepuhnuti

kok žobo, nič ti ne dieloju,

niti koj pumetnego pejieju,

sume bi sa pumetni deloli.

Pozi se, detaca ma,

gnjes ti go sago

ne svietu ja!“

 

                                                              Tajana Štefanec     7.a

                                                                                                OŠ Franje Serta Bednja

                                          

                                             

Čukulodo

 

Jadno ed nujljiepših stvori

ne cielem temu svietu i

sajadne a ja čarno ilji bielo,

jo bi ju furt rode jielo.

Dek jiem čukulodu, ljoudi maji,

tou ja užitak!

A do go ja nie - za ma prauvi gubitak.

Do bi sa bor maglo f vartu pesuditi!

 

Sauki put dek ju jiem,

mouči ma sume jane pitunja:

Postoji nieki kie čukulodu ne voulji?!

 

 

Darinka Hlevnjak, 6.b

 

Štiela bi biti piesnik

 

Štiela bi biti piesnik

dok bum škuola zevršilo.

Sume s tim ja bi sa bavila.

Rada bi lijepa pesma pisolo.

 

Čak i dek bi trauvu peholo,

jo bi stiha pisolo.

Čak i dek bi kumienčeka gledielo,

jo bi stiha pisolo.

Čak i dek bi ljiepe ruože šnjuofolo,

jo bi stiha pisolo.

Ijgru vetro i ljiščo peslušolo …

i unda bi stiha pisolo.

 

Rada bi vum lijepa pesma pisolo!

 

 

Magdalena Šumiga, 7.b

 

Glumim  klauno

 

Sauki  dien  jo vum v sabe

glumim  klauno,

a v  žeijve - nigdor.

Nemrem.

I nasmum.

Kunkurenciju  vuljiku 

sapesuok  imum.

Nikuk  v  tam  paslu

parvo  namram  biti.

A tek v škoule… kokvi ja tuo cirkus?!

Si  glumiju  klauna!

Tinek, Božo i Smriječki

zenevijek su klauni glovni…

Jo ne rad nikuk namram dojti.

Damuj pok ja sastro glovno,

a ze nju su klauni provi mo braučo.

A jo????

Zebrunjene mi ja pred njimi

glumiti klauno. Moti mi nedo.

 

Ne kroju dnavo

zopram sa ljijepe jo v sobu,

i dek ma niša ne vijdi,  

pred svajim vigledem:

glumim klauna!

 

 

Ivana Vrhovski, 6.b

 

Kenj

 

Dek sum pervi pout nu njego salo,

nujljijepšu živaud ne svijetu tem,

serce mi ja skaukole

koj ja ed srečo skere vun skečile.

 

Zgluncuno mu grivo

ne sa struni ja letijela.

Dloko smijeđo, čukulodno,

bljieskolo sa kokti lad.

Leteli sme pe njive

fljatni … kokti veter.

 

Kupilo si ga bum! Znum. Bum.

Jednega dneva.

Muoram sa sume mule ješ strpeti.

 

 

 

Magdalena Šumiga, 6.b

 

Ne bežične jutre

 

Do sa vjoutre ne Bežič prebujdim

parve k houjčice peletim.

Zlotni pupieri sa ped lompicumi svietiju

a z buora kougljica epodoju.

 

Mauček sa z njimi

kok z lopticumi igro,

a brot ih ze njim pebeiro.

 

Jo po z vesaljem zlotni pupier targom

i daur etpirom.

Vesalja ja te još vača,

a cielo ja hižo pouno srača

jer semi su sa spunila

bežična želja.

 

 

Karolina Zagoršćak, 7.b

 

Moje božićne želje

 

Bliži se Božić - vrijeme kojemu se svi jako vesele, pa tako i ja. Za Božić svatko nešto zaželi i to možda i dobije, ali po meni to ne treba biti neka skupocjena igračka ili neki nakit, već to može biti zagrljaj, sreća i zdravlje.

Za ovaj Božić želim da moja obitelj bude zdrava i sretna. Želim da se svakome ispune želje koje je zaželio, ali nemojte biti tužni ako ne dobijete igrački koju ste zaželjeli jer su najbolje želje one koje se ne mogu kupiti novcem. Jedna od mojih najvećih želja je da više nema gladne djece na svijetu i da se izbjeglice vrate svojim domovima.

Još želim da se za Božić bude svaka obitelj na okupu jer je uz voljene Božić najljepši. Svima želim takav sretan Božić.

 

Tihomir Zagoršćak, 5.b

 

Božić dolazi

 

Bliži se Božić,

dolazi dan

kad nam Isus

daje ljubav na dar.

 

Padaju pahulje,

nježno i tiho

i oblače selo

i polje u bijelo.

 

Visoko na nebu,

zvijezda je sjajna;

rođenje Isusa

nije nikakva tajna.

 

Pastiri se skupe,

darove donesu

malenom Isusu

za ljubav i sreću.

 

Svoj djeci svijeta,

u božićnoj noći

ljubavi i zdravlja

zaželjet ću moći.

 

Maja Jurenec, 6.b

 

Varbne

 

Maglo bi pune

o svam kroju nepijsoti jo;

jer furt v sarcu

ze njago imum ploc.

Svijet ja ljepsi tuj,

tuj z maga brijego.

 

Do duljeke sum ed hiža,

furt ma neke vlječa nauze

i gevari mi sarce:

„Naj, nigdor, nigdor prajti atujek.“

 

Valentina Mohenski, 7.b

 

Nujbuolji prijautelj

 

Negder tum živi jaden dečec

štarni mi ja glji kok brot.

 

Z njim nemu zefrkuncija.

Do ne igrice roundu zgubi,

An mobitel hejti v zijd.

Tok ja jok!

 

A do pak go pitom:

„Koj sa dijelo?“,

ljijepe mi velji:

„Kok furt, pastelju grijejam!“

 

Nade Buog da sa

zijam svodit z njim.

 Ljuodi meji, 

čoujam vum unda

sikakve nuova riječi!

 

Furt an manje nevina pevijedo.

Pevijedo e škuole i

kok mu sa nedo zodeču pijsoti...

I kok go vučitelji zenevijek špuotoju.

Baš čudne… misljim si ja!

 

Sejane ga imum rada.

An bi mi dal i zodnji kemoud sve čukuloda.

Rada ga imum –

glji kok brota!

 

Ema Lonjak, 7.b

 

Mouj brot

 

Imu jaden manje bejtni dečec

ne svietu tam.

Jaden jedini tokev ja an.

Pumetni ja i smiešni,

a i teihi … hmmm… ja…

tok si borem si miejsljiju.

 

Znou ma nesmejoti,

A i zeferkauvoti.

Njagva ma vuljika juoko

furt širake gledeiju;

I tok mi cielji dien peprauviju.

Nikemu go naj dolo,

niti ze cielji sviet predolo.

 

Kok po imum dvau,

E štarnemu tuj gevarim –

Naznum ni jo!

 

Karolina Zagoršćak, 7.b

 

Brijegi noši

 

Zbudile sa sunce.

Z brijego gledim:

njiva v cvjetju,

ftiča v latu,

hustu v vuljetnjemu ruhu.

 

Vuljetje se z manu smijeja.

Ma sarce osječa i znu:

brijegi noši ljijek su vsake duše.

 

Josipa Bukvić, 6.b

 

Ljubav

 

Da ta vidim - so pečeljanjejam.

Glediš ma,

Smijejam ti sa …

Šoljiš sa i

Čudne gevariš.

Smijam sa tvoujimi šaulimi

Če gli i ne razmem v čam ja štos.

Gledim ta kak bežiš v škuolu sauki dijen.

Vidiš ma - ne skrivum sa!

Senjum kak v neštarnom filmu:

 deržima sa za rouke

i ne daume

da nas veter

razdvaji.

 

 

 

Ivana Šamec

 

Napitak za sreću

            U nepreglednim morskim dubinama u blizini jednoga malog otoka postojala je, a vjerojatno još i uvijek postoji, školjka koja proždire sretne duše. Na tom malom otoku živio je nesretni starac. Živio je sam, daleko od ljudi, daleko od civilizacije, daleko od svega. Volio je promatrati more i nebo noću te si je zato sagradio kolibu tik uz more. Gledao je kako povremeno zaluta koja lađa ili jedrenjak u taj kraj te kako naivni plivači skaču u morske dubine kako bi se osvježili. Većina se nikad ne vrati iz plavetnila.

Odabrao je taj otok i to mjesto baš zato jer je pronašao nešto što ga je ostavljalo bez daha. Naime, svakodnevno su se iz morskih dubina, nošeni laganim vjetrom mogli čuti krikovi od kojih se ledila krv u žilama. Posebno su glasni bili u suton. Starcu su oni predstavljali zadovoljstvo. Znao je za tu školjku i znao je što ona čini.

Jednoga dana školjka više nije imala što proždirati pa je nestalo krikova koje je starac toliko volio. Starac je bio duboko nesretan svaki puta kada bi se sjetio svoje kćeri Nike koja se utopila u morskim dubinama. Dogodilo se to prije par godina, u nekom dugom moru, no on je čekao da mu se ona nekim čudom ipak vrati. Starac je u jednom trenutku poželio da i njega školjka jednostavno proguta te se bacio u more. Očekivao je da će sve brzo završiti. Čudno mu je bilo što se uopće nije gušio u vodi. Oko njega se stvorio balon zraka i štitio ga od utapanja. Doplivao je tako do školjke. Dok ju je promatrao, iz školjke je provirila stara vještica i pokušavala ga otjerati. Nije joj bio prihvatljiva žrtva jer je proždirala samo sretne duše. Starac nije odlazio. Bio je uporan i lupao po školjki. Vještica mu se zlobno nasmijala i dala mu je napitak za sreću te se čvrsto zatvorila u školjku. Bio je zbunjen tom gestom, no uzeo je napitak i vratio se na obalu. Čim je stigao, otvorio je bočicu i pomirisao napitak. Pred njim se pojavio duh njegove kćeri Nike koja mu je jako nedostajala. Bez razmišljanja je popio napitak. Iz mora se zaorio gromoglasan smijeh. On to nije čuo jer samo želio zagrliti Niku. Bio je presretan. Dani su mu bezbrižno prolazili. Starac nije znao da taj duh nije bila Nika, već prerušena vještica. Svakoga dana ga je ta Nika usrećivala. Svake večeri bi starcu pričala kako ga je uvijek promatrala, bila uz njega i koliko joj je jako nedostajao. Nije ni primijetio da Nika izgleda drugačije. Pamćenje ga je već slabo služilo. U sebi je vještica mislila kako je starac stara budala koja će joj biti sljedeći obrok kad ga dovoljno usreći.

Jedne noći starcu je u san došla prava Nika te ga je uvjeravala da duh u njegovoj stvarnosti nije ona, već vještica iz školjke, ali starac joj nije vjerovao.  Vještica je bila sve bliže svome cilju jer je starac svakim danom bio sve sretniji. Posve je zaboravio da se želio utopiti. Posve je zaboravio da postoji školjka koja proždire sretne duše. Samo je želio biti sretan, uz svoju Niku.

Tog zadnjeg jutra starac i vještica sjedili su na kućnom pragu. Razgovarali su o planovima za budućnost, no starcu se odjednom otelo iz usta te je vještici ispričao svoj san. Vještici je izletjelo te je ljutito rekla naglas da će joj ta mala ukrasti ručak. I to je zanemario i odlučio nastavit živjeti u zabludi jer mu je tako bilo ljepše i lakše. Još ga je par dana usrećivala svojom pojavom, a onda - kad je osjetila da sretniji ne može biti, povukla ga je u dubine, do svoje školjke. Zatvorila je školjku i zauvijek mu zapečatila sudbinu.

Na otok je ubrzo doselila nova obitelj. Bili su zlobni i bezobrazni. I posve nesretni. Svakodnevno su uživali u starčevim krikovima.

Ema Lonjak, 6.b

 

BEDNJO

Jadne meste ljiepe,

V Zogerju leži.

Vu njem sa pe bedljunski geveri.

 

Briegi su veke nja,

A tok sa zuova i rieko.

Te meste ja Bednjo.

 

Ljiepe i mirne ja tuj,

Zote ju ljoudi zuovaju

Nujljiepši kemauček svieto. 

 

 

           Ivana Hranj, 7.a razred

 

Mo sračo

 

Mo sračo imu juoko

v šterimi viejdim

cielji svoj svemir.

 

Mo sračo imu zuba

s šterih idaju rieči

ze kja sum prie nie znuolo

do postojiju!

 

Mo sračo imu smieh

vriedniji ed sago zlauto

notem svietu.

 

Mo sračo imu mene!

Ze srečo - daejsti…

 

                                                                                              

Brankica Ledinski, 8.c

  

 

Kijšna kopljica

 

Nježna kopljica moula,

kok čmaljici ruoj,

ne žuta ljejsta epodoju.

 

Gledim v nabe.

Pe ljicu sa mam kak soze spušoju

i v moulu mlokicu pljouskaju.

 

Muokre tle poune etpaulego ljiščo…

zmečenego, pevanutego, gnjilega…

Moji kuoroki ne čujaju sa više kok prije.

 

Mijeglo sa nedvijlo ned hustu.

Z daulječ sa pesmico tijho čuja.

Tuo jasen pepijevao suhim svaržimi

ne edlausku!

 

Ema Lonjak, 6.b

 

 

Ačum vum neke o ljubavi rači

 

Do sa rozmejama, motera drago,

Ljubaf prema tebe vezda mi ja parvo!

 

Alji dok pričnam imeti

Vertulja v poutu,

Vrijema stouna…

Vrijema preleti…

 

Sauka njagvo riječ prevljieča

Nekukev blesosti smiješek ne ljiece.

Vrijema stouna…

Vrijema preleti…

 

Pestojem glovni lik ljubavna priča.

Vrijema stouna…

 

Sa dabre notem svijetu,

Sa nujboulje notem svijetu,

ljubavi - tou si tij.

A vrijema sume preleti…                                                                                                                                      

Antonija Jurenec, 8.c

 

Ma sa

 

Muoj koj manje ja sa,
Aen ja manje mlodest i rodest,
Sračo i vesalja.

Vueljim nunjem gluposti spedelauvoti,
Alji znum sa i nešauljiti,
Po čak i misljiti
I senjoti pe demočem.

 

Muoj koj ja posebni.
Z njim sum sa redilo,
Z njim bum i estorelo,
Svuej koj bum sigurne svu diecu vučilo.

 

Svuej koj peviedom,
Svuej koj vueljim.
 I znum,
Dok bum sturijšo marti bum i prašlo f strunjski sviet,
Alji furt rodo sa bum vraučolo nouzi, jer tuej,
Tuej ja muoj kroj i tuej ja
Muoj koj.
Tuej ja ma meste, ma sale, mo fumiljiju
Tuej si sa paznuju,
Tuej tajni go nie.
I  tuej ja muej drogi, ljiepi koj.

 

Pune nemum Vum ze rači…
Muoj koj ilji znueta ilji naznuta,
Jo sum sa z njim redilo
I do Vum iskrene veljim,
Roda vuolja bi Vos go nuvčilo, alji…
Tok lajke go nauvčili nabuta.

 

 

Brankica Ledinski, 7.c

 

 

Sirene banditi

 

            Max Walling je bio sretan čovjek koji je živio svoje snove. Bio je visok, uvijek sređen. Njegova supruga, Judith, bila je prava dobrica, visoka, mršava i jako lijepa. Max je imao svoju tvrtku koja je bila jako uspješna. Judith je imala svoj kozmetički salon. Živjeli su u velikoj vili s dvoje djece, blizancima Robertom i Haley. Roditelji su ponekad možda i bili popustljivi, ali djeca, poslušna i uvijek su na umu imala riječi svojih roditelja. Nikada nisu pili alkohol ni pušili cigarete, a ipak su bili popularni u srednjoj školi. Bili su odlični učenici. Haley je svirala gitaru i bubnjeve, ali je razmišljala i o još nekim instrumentima. Njen brat joj je uvijek bio oslonac i velika podrška. On je volio svašta sastavljati i rastavljati. Imali su i svoju ekipu, zapravo je to bio mali bend.

Jednom im se ukazala prilika života. Njihov prijatelj Robert je slavio rođendan i trebao je bend. Haley je došla do tate koji je jeo kokice i vikao gledajući utakmicu. Haley se nasmiješila i pitala ga: ,,Tata… smijemo li nastupati na rođendanu našeg prijatelja?“ Max je odobrio i uslijedio je niz pohvala kako je lijepo to što pokušavaju „stati na svoje noge“. I Robert se ubrzo pridružio bendu pa je i njega tata počeo hvaliti. Bilo je vrijeme da se malo izvedu… ipak su već sedamnaestogodišnjaci!

Došao je i taj dan. Sve je bilo spremno. Pozornica je bila na plaži. Robert je sve namjestio, uzeo štapiće za bubnjeve i prvi krenuo na pozornicu. Srce mu je neopisivo brzo tuklo. Vjetar je lagano puhao, ali bilo je vruće. Kad su ga srednjoškolci ugledali u crnoj majici i poderanim trapericama, shvatili su da tulum počinje. Zatim je na pozornicu skočio i ostatak ekipe - svi osim Haley. Ekipu su činili, osim braće i Roberta: Marty, Milan, Lucas i Tomy. Svi u bili u crnim majicama i poderanim trapericama. Na pozornicu je zadnja ušetala Haley, u bijeloj košulji s nacrtanim crnim glavama kostura i lancima. Imala je crne traperice i kožnu jaknu. Uzela je električnu gitaru i stala pred mikrofon. Cijelu noć su vladali tulumom. Stotinjak tinejdžera bilo je oduševljeno zabavom koja je trajala do jutra.  

U zoru su svi odmarali na obali mora. Bili su umorni te nisu obraćali pažnju na nemirno more i jedan visoki val koji se približavao obali. Tek kad se taj val obrušio na umorno društvo, počela je panika… Iako je na pijesku ležalo stotinjak mladih, nitko nije ispustio ni glasa nakon što ih je poklopio val. Nastala je grobna tišina.

Budući da se sunce polako dizalo, neki roditelji su se ipak zabrinuli i krenuli na mjesto zabave da se uvjere da su im djeca dobro. Dočekao ih je neobičan prizor. Obala je bila pusta i prazna. Nigdje ni traga ni glasa djeci. Tu i tamo je bila pokoja cipela i polomljena gitara. Na pijesku je ležao komad Haleyine košulje i njena crna vezica za starke. Pokoja kap krvavog pijeska bi se nazirala i ubadala Judith u oči. Roditelji su nijemo promatrali oko sebe. Bili su jako zbunjeni. Ubrzo je sve bilo puno policije, kriminalista i drugih istraživača. U pijesku su potkraj dana pronašli tzv. sireninu ljusku. Bilo je takvih slučajeva na još nekim mjestima na svijetu, ali pravih dokaza o tome što se doista dogodilo - nikada! Na tren je Judith pomislila da će njezina djeca samo iskočiti iz mora, odmah, sada… i zagrliti ju. Max je gledao Judith očima punim suza… Vratili su se u praznu kuću. Judith se ogledala i krenula prema sobi svoje djece. Na podu je ugledala bilježnicu s velikim natpisom „PLANOVI ZA OVU GODINU“. Bilo je tu svakakvih želja. U ladici je našla kasicu-prasicu s naljepnicom „ZA KAMERU ZA YOUTUBE“. Plakala je, ali ne od tuge već od ludila jer nije znala gdje su njezina djeca.

A kamo su nestala djeca s obale mora?! Oni su bili duboko pod morem, zarobljeni u tamnici. Otela su neobična bića - sirene. Sirene su bile okrutne prema njima. Imale su duge šiljaste nokte, velike zube poput zečeva i raščupane kose. Ružne spodobe su ih tjerale da im pomognu uništiti ljudski svijet. Ispitivale su ih o ljudskim navikama, o njihovim obiteljima, poslovima, tajnama i mučile. Nisu im htjeli pomoći. Iako mladi, shvatili su kakva su prijetnja te sirene i šutjeli su o svemu.

I svi su loše završili…

Godine su prolazile, a priča o tom misterioznom nestanku se prenosila. Neki su dodavali svoje strašne detalje pa na kraju ljudi nisu vjerovali da se nešto takvo uistinu dogodilo. Nije teško shvatiti zašto… jer tko bi pametan povjerovao da postoje sirene banditi!?

Slavni istraživač paranormalnog, Marcus Alleyne, čuo je glasine o tom događaju te je odlučio dokazati da je to istina. Imao je već slična iskustva sa sirenama, ali nikako nije uspio dokazati da one doista postoje. Sa svojim je ljudima krenuo roniti i pretraživati okolna područja pod morem. Ovaj put im nije trebalo puno da nađu ono što su tražili. U velikim dubinama, pod pijeskom tijela mrtvih ljudi izgledala su nevjerojatno očuvano. Tu je bila i pokoja mrtva sirena. Nakon što su u velike metalne kutije spremili tijela, isplivali su na površinu i krenuli svojim brodom prema obali. Na obali su ih čekali nesretni roditelji koji su se još uvijek nadali pronalasku svoje djece… ili barem nekoj informaciji o njima.

Iskrcali su metalne sanduke i objasnili roditeljima što su pronašli. Kad su otvorili prvu metalnu kutiju, bili su šokirani prizorom. Kutija je bila prazna, a na komadu bijelog platna bila je krvlju ispisana poruka: „Ono što nam nisu htjeli reći oni, reći će nam sljedeće žrtve!“                                                                                                                                                  

 

Ema Lonjak, 5.b